Empatija – Empatija kod dece

Roditelji u poslednje vreme često postavljaju pitanja poput “moje dete ne pokazuje dovoljno empatije, da li je to znak da nešto nije u redu?” ili imaju već unapred netačne odgovore, poput “dete ne pokazuje empatiju do svoje devete godine”. Ako vas zanima empatija kao fenomen kod dece, na pravom ste mestu, jer ćemo u ovom tekstu pokušati da objasnimo kako funkcioniše empatija kod dece. Postoji dobar razlog za zabunu oko teme empatije kod dece. Iako je jasno da je empatija važna za razvoj zdravih društvenih odnosa i karakternih osobina poput brižnosti i ljubaznosti, nije neophodno da vaše dete „ima“ ili „nema“ makar i naznake empatije do određenog uzrasta. Ne postoji jasan skup polja za potvrdu koje možete označiti ili konačni test koji možete preduzeti da biste bili sigurni da je vaše dete na putu da razvije empatiju prema drugima.

Zaista, pomno promatranje znakova empatije kod predškolca – posebno ako se pripazi i na roditelje, pa i na odraslu decu – može biti pomalo zbunjujuće. Naravno, postoje trenuci kada se empatija može pokazati na nepogrešiv način. Možete na interenetu pa i u vlastitoj okolini, kod svoje ili druge dece primetiti znakove empatije i brižnosti. Videćete da deca u nekim trenutcima zaista pokazuju saosećanje, poput zagrljaja i divne bezuslovne ljubavi prema prijateljima, roditeljima ili kućnim ljubimcima. Takođe nažalost možemo se i preneraziti kada ugledamo u istoj toj okolini i surovost koju deca mogu da pokažu. Nasilničko ili agresivno ponašanje može biti prisutno i kod dece kao i kod odraslih osoba. Međutim ne treba ne spomenuti da nekada roditelji i normalne reakcije kod dece protumače kao nedostatak empatije. Na primer koliko god vam nenormalno delovalo nije nenormalno da se deca nasmeju kada neko od njihovih vršnjaka padne ili počne da plače, posebno ako su u pitanju dečaci. Naravno može biti slučaj da je u pitanju nedostatak empatije, međutim može biti i potpuno normalna reakcija deteta koje jednostavno ne može da predpostavi ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi.

Online psiholog

Nekada morate shvatiti samo to da je empatija kompleksno osećanje i da nije svaka situacija takva da dete može da oseti da treba da reaguje saosećajno. Znati kako se nositi sa tim velikim osećanjima i prevesti ih u ponašanja koja istinski mogu služiti drugoj osobi mnogo je složeniji zadatak, koji zahteva i sazrevanje i vežbanje.

Empatija znači da dete:

Razume da je ono druga osoba u odnosu na drugu decu oko sebe i da ta druga deca mogu imati drugačija osećanja i perspektivu od njih. Dakle dete mora pokazati neku dozu samosvesti, koja priznaćete nije uvek karakteristična za decu, jer ih to čeka tek u nekom kasnijem periodu sazrevanja i učenja o svojoj okolini.

•Da može da prepozna osećanja u sebi i drugima i imenuje ih.

•Da može da reguliše sopstvene emocionalne odgovore.

•Da može se staviti u nečiju kožu i zamisliti kako bi se neko mogao osećati.

•Da može da zamisli kakva vrsta akcije ili odgovora može pomoći čoveku da se oseća bolje.

Priznaćete to je puno posla za jedno dete. Empatija je stvar koja postoji tokom detinjstva i adolescencije i oblikuje je niz faktora, uključujući genetiku, temperament, kontekst i životnu sredinu. Empatija se, međutim, kod dece jednostavno ne odvija automatski. Iako smo rođenjem čvrsto povezani sa sposobnošću empatije, razvoj empatije zahteva iskustvo i praksu.

Emocionalne osnove

Empatija je istovremeno i emocionalno i kognitivno iskustvo. Emocionalne komponente empatije su prve koje se pojavljuju. Bebe odmah počinju da odražavaju emocionalna stanja i izražavaju ih onima oko sebe. Bebe plaču kada im nešto smeta ili se smeju kada se zabavljaju i kada im nešto prija. Zahvaljujući neuronima ogledala, odojčad stara 18 sati često pokazuju određenu reakciju na drugu odojčad u nevolji. Ne učimo bebe kako se to radi; rođeni su toliko žilavi i svesni da mogu da mapiraju iskustva drugih u svom mozgu i telu.

Rana emocionalna iskustva između beba i njihovih negovatelja presudna su za razvoj empatije. Dok negovatelji neguju i paze na novorođenčad, bebe prave presudne asocijacije između pozitivnih ljudskih interakcija, sistema nagrađivanja i osećaja smirenosti i sigurnosti. Deca koja se osećaju sigurno, paženo i voljeno na kraju zaista mogu postati osetljivija na emocionalne potrebe drugih. Psiholozi ovu vezu između negovatelja i beba nazivaju „privrženošću“, a istraživanja pokazuju da je kvalitet privrženosti preduslov empatije i saosećanja kasnije u životu. Dakle ako dete dobija dovoljno pažnje i ljubavi tokom odrastanja, od najranijih faza do adolescentske dobi, potpuno je očekivano da će razviti empatiju za druge.

Online psiholog

Osećaj i razmišljanje

Kako deca stare, kognitivne komponente empatije počinju da se pojavljuju i dopunjuju emocionalne predloške koje su formirali tokom prvih godina života. Do predškolskih godina deca postaju svesnija da drugi ljudi imaju odvojena tela, osećanja i iskustva. Oni razvijaju ono što se naziva „teorijom uma“, što im omogućava da se uključe u rano „uzimanje perspektive“, odnosno preteče mogućnosti da stanu u tuđe cipele i brinu o tome kako se neko oseća. Razumevanje razlika između njih i drugih brzo sazrevaju tokom ranog detinjstva. Na primer, ako jednogodišnjak vidi da je prijatelj uznemiren, može otići po svoju majku da ga uteši. Dveipogodišnjak u istoj situaciji može dobiti majku svog prijatelja jer sada shvata da bi njegov prijatelj želeo sopstvenog roditelja ako se nalazi u problemu. Naravno, ove interakcije su još uvek u vrlo ranim fazama razvoja i ograničene su na situacije koje su mališani i sami iskusili, vođeni odgovorima po modelu odraslih koji brinu o njima. Kao i kod svih situacija sa decom, deca uglavnom uče obrasce ponašanja od odraslih u njihovom okruženju.

Kognitivne komponente empatije zaista dolaze na svoje do šeste ili sedme godine, kada je dete sposobnije da zauzme, sagleda ili razume perspektivu druge osobe i ponudi rešenja ili pomoć kada primeti da je neko koga zna u nevolji.
Kako veštine izvršne funkcije dece sazrevaju i postaju sposobniji da upravljaju sopstvenom nevoljom, oni dobijaju „kognitivni prostor“ koji im je potreban za povezivanje sa iskustvom druge osobe, a da se ne osećaju potpuno emotivno preplavljenima. Sva ova praksa je temelj za složena etička i moralna pitanja koja mladi počinju da preuzimaju poput nasilja, nejednakosti ili rasizma. Dakle ako želite da vaše dete ima razvijenu empatiju ka drugima, morate da se potrudite da mu to objasnite, da postanete svesni dečijeg razumevanja tako kompleksnih doživljaja. Takođe zasigurno treba biti svestan toga, da na empatiju utiče i okruženje. Kriminogene sredine u odrastanju deteta mogu uticati na to da dete jednog dana kao odrastao čovek ne pokazuje empatiju ili saosećanje. Takođe takvi slučajevi mogu dovesti do socijalnih poremećaja poput sociopatije.

Međutim svaki normalan i zabrinut roditelj u zdravoj zajednici i braku, pazi da do ovakvih stvari u odrastanju deteta ne dođe.

Empatija se hvata, a ne uči

Naravno, ove veštine i ponašanja različito se odvijaju kod različite dece i zavise takođe od konteksta, poput situacije, kutlure u kojoj je dete odrastalo, životnih nedaća roditelja, društvenih prilika u zemlji i slično. Nepromišljeni predškolac koji se na pola školske godine oseća sigurno i zrelo može biti spreman da bude empatičan prijatelj. Prvi dan škole? Možda ne toliko. Ali svi ovi trenuci su prilike da se stvore uslovi za razvoj empatije i seme lepih manira i zdravog ponašanja za koje se nadamo da će kod naše dece rasti. Ne možemo svoju decu učiti empatiji na formalnim časovima na temu empatije.

Umesto toga, empatični reakcije se vremenom pojavljuju u kontekstu brižnih odnosa, modeliranja društvenih obrazaca, pripovedanja, komunikacije, igranja, podučavanja emocija i puno strpljenja. Dobar način za podsticanje dečije empatije može biti dečija književnost ili tradicionalno čitanje priča pred spavanje. Deca u tim pričama mogu da sagledaju šta je prihvatljivo, a šta ne prihvatljivo ponašanje, šta je dobro, a šta loše. Takođe kroz narative priča, mogu naučiti to kako da se postave u nečije cipele i da kroz književni, pa i možda filmski fiktivni lik, osete neka kompleksna osećanja ili iskustva koja nemju u svom iskustvu. Takvo iskustvo može im koristiti da sutra budu puni empatije za druge u svojoj okolini i da isto tako budu bolji roditelji svojoj deci. Stručnjaci podsećaju da se empatija uhvati kroz život, ne može se naučiti.

Zakaži online seansu kod našeg psihologa

Naši Psiholozi

Psiholog

Psiholog Miodrag Pavlović

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama MIODRAG PAVLOVIĆ ZAKAŽITE SEANSU miodrag.pavlovic.psi@gmail.com Viber + 381617522853 WhatsApp +381617522853 MIODRAG PAVLOVIĆ Psiholog i edukant Sistemske porodične psihoterapije i

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Nataša Pavlović

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama nataša pavlović ZAKAŽITE SEANSU natasa.pavlovic197@gmail.com Viber +381615522853 WhatsApp +381615522853 NATAŠA PAVLOVIĆ Psiholog i Savetnik Master psiholog kliničkog usmerenja. Doktorant

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Tijana Stojšić

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama TIJANA STOJŠIĆ ZAKAŽITE SEANSU tijanastojsic82@gmail.com Viber + 38163345659 WhatsApp + 38163345659 Facebook Instagram TIJANA STOJŠIĆ Master psiholog i psihoterapeut

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Vesna Petković

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama Vesna Petković ZAKAŽITE SEANSU vesnapetkovic021@gmail.com Viber +381642234321 WhatsApp +381642234321 Vesna Petković Psihoterapeut pod supervizijom Master iz kliničke psihologije završila

Pročitaj više »