Kako preživeti smrt roditelja?

Kada roditelj odrasle osobe umre, postoji gotovo neizrečeno očekivanje da vas to neće toliko povrediti. Od odrasle osobe se očekuje da prihvati smrt kao deo života, da se nosi sa svim iznenadnim gubicima na odgovarajući način za odrasle. Ali zaista, šta to znači? Da ne treba da budeš tužan? Da treba da budeš toliko zahvalan što nisu umrli kada si bio dete da ne moraš da oplakuješ svoje roditelja? Gore navedena razmatranja pokazuju potcenjivanje tuge koje je poprilično često.

Tuga je odraz izgubljene veze. Taj gubitak se ne smanjuje zato što ste odrasli ili zato što su vam majka ili otac živeli dug život. Naše društvo vrši ogroman pritisak na nas da prebolimo gubitak, da prebrodimo tugu. Ali koliko dugo i koliko treba da tugujete za čovekom koji vam je na primer bio otac 30 godina? Da li manje tugujete za majkom od 50 godina? Gubitak se dešava u trenutku, ali njegove posledice traju ceo život. Tuga je stvarna jer je gubitak stvaran. Svaki gubitak je specifični udarac i može biti jak i jedinstven kao i osoba koju smo izgubili. Nije važno koliko imamo godina i koliko je imao godina onaj koji je preminuo – dakle potpuno je normalno da budemo tužni.

Online psiholog

Kada izgubimo starijeg roditelja, mnogo puta dobronamerni prijatelji pokušavaju da nam izraze saučešće, na primer: „Imao je dug život, mora da si srećan zbog toga“ ili „bar se nije patio“. Međutim, ove reči često nemaju odjeka dok trpimo gubitak oca ili majke koji su bili uz nas celog života. Nikada nećemo imati drugog oca, nikada nećemo imati drugu majku i to je jednostavno tako i može da zaboli.

Roditeljska veza

Ponekad zaboravimo na dubinu veze koju imamo sa svojim roditeljima. Oni su često naša glavna veza u svetu i sa svetom. Čak i ako imamo supružnika koji nas voli, decu i mnogo bliskih prijatelja, smrt roditelja znači gubitak jedne od naših prvih i najvažnijih veza u životu. Zabluda da zrela i sposobna odrasla osoba neće morati da tuguje zbog smrti jednog svog roditelja može dovesti do toga da se ožalošćeni osećaju još više usamljeno, jer njihova tuga ostaje neprepoznata.

Refleksija

Nakon što nam roditelji umru, ponovo ih sagledamo kao ljude u nekom širem smislu. Shvatamo, možda po prvi put, šta su sve radili za nas kao decu. Za neke od nas, kada postanemo roditelji, cenimo izazove kroz koje su naši roditelji morali da prođu zbog nas. Zapravo posle smrti roditelja, ponekad dobijamo po prvi put neki novi pogled na njihove živote. Ako smo svoje roditelje idealizovali kada smo bili deca, sada vidimo i njihove mane i nesavršenosti. U slučaju gubitka jednog roditelja, na primer majke, postoji odlična prilika da saznate više o njoj iz perspektive i iskustava vašeg preživelog oca.

U našem odraslom dobu, naš odnos sa roditeljima se menja i nastavlja. Pre nego što roditelj umre, mi razumemo i donekle prihvatamo da će jednog dana i oni umreti. Ali razumevanje i predviđanje nas ne priprema za tugu koju osećamo kada kao odrasli izgubimo roditelja. Dok razmišljate o sećanju na svoju voljenu osobu, bilo da ste sami ili prolazite kroz ovo sa roditeljem koji je živ, kao što je gore pomenuto, počinjete putovanje kroz sada dobro poznate faze tuge.

5 faza tuge

Ljudi pogrešno misle da im je namenjeno da uguraju neprijatne emocije u uredne pakete. Ali emocije tuge odražavaju osećanja i ne mogu se organizovati. Oni su organski odgovori na gubitak, i baš kao što ne postoje tipični gubici, ne postoje tipični odgovori na gubitak. Istina je da je naša tuga individualna kao i naši životi.

Pet faza tuge – poricanje, bes, neprihvatanje, depresija i prihvatanje – deo su okvira koji čini ono što treba da prođemo kako bi naučili da živimo sa tim da smo nekoga izgubili. To su ponekad i alati koji nam pomažu da uokvirimo i identifikujemo šta možda osećamo; ali ne i da ga organizujemo ta svoja osećanja. Oni nisu zaustavljanja na nekoj linearnoj vremenskoj liniji tuge. Ne prolaze svi kroz sve, a ne postoji ni propisan redosled kojim ćemo proći kroz ovih pet faza. Međutim često se to javlja u ovom nizu:

1. Poricanje

Poricanje u tuzi je pogrešno tumačeno tokom godina. Kada je Kubler-Ross prvi put uveo fazu poricanja, ona se fokusirala na osobu koja umire. Prilikom osećanja tuge nakon gubitka, poricanje je više simbolično nego doslovno.

Šta se dešava tokom faze poricanja?

  • Poricanje i šok nam pomažu da se izborimo i učinimo opstanak mogućim.
  • Poricanje nam pomaže da ublažimo svoja osećanja tuge.
  • U poricanju je blagodat. To je način na koji priroda pušta samo onoliko koliko možemo da podnesemo u datom trenutku.

Kako izgleda poricanje?

  • Poricanje je neverica da vam se vaš preminuli roditelj više nikada neće javiti ili da ga više nikada nećete videti.
  • Ne možete da pretpostavite da nikada više neće ući kroz vaša vrata.
  • U početku bismo mogli biti paralizovani od šoka.
  • Umesto da poriče stvarnu smrt kada neko kaže: „Ne mogu da verujem da je mrtav“, osoba zapravo saopštava da je ova smrt previše za njegovu ili njenu psihu.
  • Počinjete da se pitate kako i zašto. Možete se pitati isto pitanje dok razmatrate okolnosti, kako se to dogodilo?
  • Više niste u eksternom režimu pričanja priča. Sada se okrećite ka sebi dok započinjete potragu za razumevanjem.
  • Istražujete okolnosti vezane za gubitak. Da li je to moralo da se desi? Da li je to tako moralo da se desi? Da li je to moglo nešto da spreči?

Konačnost gubitka počinje postepeno da tone. Neko ko je umro, više ne postoji u našem okruženju, ostaje samo u sećanjima. Sa svakom spoznajom istine, počinjete da se penjete na planinu shvatanja da ih zaista nema. Dok prihvatate realnost gubitka i počinjete da postavljate sebi pitanja, nesvesno započinjete proces izlečenja. Otkrićete da postajete jači dok poricanje počinje da bledi. Ali kako nastavite, sva osećanja koja ste poricali počinju da isplivavaju na površinu.

2. Bes

Bes je neophodna faza procesa oporavka nakon smrti bliske osobe. Budite spremni da osetite svoj bes. Što ga više osećate, to će više početi da se raspršuje i brže ćete se osloboditi ovog gadnog stanja. Mnogo je emocija koje se zapravo kriju ispod ovakvog besa. Doći ćete do njih vremenom, ali bes je emocija na koju smo najviše navikli te je zbog toga koristimo kao neku vrstu odbranbenog mehanizma. Mi to biramo, često da bismo izbegli osećanja koja su ispod, dok ne budemo spremni da se suočimo i sa njima. Možda vam se čini da je sve iscrpljujuće, ali sve dok vas bes ne proždire u dužem vremenskom periodu, to je legitiman deo vašeg unutrašnjeg emocionalnog previranje, koje će jednom proći.

Bes ne mora biti logična ili validna reakcija. Važno je osetiti bes bez osuđivanja, bez pokušaja da nađete smisao u njemu. Život nije fer, a smrt je nepravedna, stoga je i sam bes prirodna reakcija na nepravednost tog gubitka koji osećate. Da možete da promenite stvari, uradili biste nešto, ali ne možete i niste vi krivi zbog toga što vam se dešava.

Ljudi vas mogu zamoliti da brzo prevaziđete svoj bes, ali važno je zapamtiti da je ovo deo procesa tugovanja i da morate proći kroz to. Ljudi takođe mogu da osećaju da je vaš bes pogrešno postavljen, neprikladan ili neproporcionalan situaciji. Neki ljudi mogu osetiti da je vaš bes previše grub ili prevelik. Stoga ne dozvolite nikome da umanji važnost potpunog osećanja vašeg besa, i ne dozvolite nikome da kritikuje vaš bes – čak ni vama samima. Ne možemo da promenimo reakcije drugih na naš bes, sve što možemo u ovom trenutku jeste da se brinemo o sebi.

Online psiholog

Šta se dešava tokom faze besa?

  • Bes često maskira naš bol, ostavljajući vremena da intenzivna osećanja isplivaju na površinu kasnije — osećanja koja su možda previše velika da bismo ih mogli podneti.
  • Bes znači da napredujete kroz svoju tugu.
  • Bes potvrđuje da možete da osetite, da ste voleli i da ste izgubili.
  • Nažalost, bes vas može izolovati od prijatelja i porodice u vreme kada su vam oni najpotrebniji.

Kako izgleda bes?

  • Bes na tvog roditelja što se nije bolje brinuo o sebi.
  • Ili bes što se niste bolje brinuli o njemu.
  • Možda ste ljuti što niste videli ono što dolazi, a kada ste primetili, ništa to nije moglo sprečiti.
  • Ili ste možda ljuti na doktore što nisu uspeli da spasu nekog vama tako dragog.
  • Vaš bes može imati oblik suočavanja sa činjenicom da se loše stvari mogu dogoditi nekome ko vam je toliko značio.
  • Ljutnja na zdravstveni sistem, na život ili na tvog roditelja zbog same smrti.
  • Bes u kombinaciji sa okrivljavanjem i mržnjom.
  • Takođe možete iskusiti osećanje krivice, što je bes okrenut ka sebi.

Oplakivanje roditelja prema kome gajite negativna osećanja

Ljudi su često u sukobu oko gubitka roditelja prema kome su imali negativna osećanja. Konfuzna tuga koja sledi je da odrasla deca ne mogu da razumeju osećaj tuge i besa zbog nekoga ko im se zaista ne sviđa. Tugujemo za onima koji su brinuli o nama onako kako je trebalo. Tugujemo i za onima koji nam nisu pružili ljubav kakvu smo zaslužili.

Možete u potpunosti da tugujete za ljudima koji su vam bili strašni. A ako treba da tugujete za njima, trebalo bi to da učinite. Moramo odvojiti vreme da oplakujemo i doživimo tip roditelja kakvog smo imali i kakav nikada nismo imali, i priznati realnost da se ti gubici ne mogu pomeriti čak i ako mislimo da ta osoba nije zaslužila našu ljubav.

3. Neprihvatanje

Pre gubitka, čini se da ćete učiniti sve samo da vaša voljena osoba bude pošteđena. Nakon gubitka, neprihvatanje može poprimiti oblik privremenog primirja. Postajemo gotovo izgubljeni u lavirintu izjava „Ako bi samo…“ ili „Šta ako…“. Želimo da se život vrati na ono što je bio. Želimo našeg oca ili majku nazad. …ako samo, ako samo, ako samo.

Šta se dešava tokom faze neprihvatanja?

  • Neprihvatanje može pomoći našem umu da pređe iz jednog stanja gubitka u drugo.
  • To može biti usputna stanica koja našoj psihi daje vreme koje joj je potrebno da se prilagodi.
  • Ova faza može da popuni praznine kojima naše jake emocije generalno dominiraju, jer drži patnju na distanci.
  • Omogućava nam da verujemo da možemo da uspostavimo red u haosu koji je zavladao.

Kako izgleda neprihvatanje?

Kada je reč o neprihvatanju skloni smo verbalizaciji u određenom smislu. Koristićemo se različitim frazama i krilaticama koje odražavaju naš stav i nepomirenost da se ništa nije moglo učiniti da se nešto što se desilo popravi. Na primer reći ćemo sledeće.

  • „Molim te Bože, nikada više neću biti ljut na svoju mamu ako je samo pustiš da živi.“
  • „Šta ako ostatak života posvetim pomaganju drugima? Mogu li se onda probuditi i shvatiti da je sve ovo bio loš san?”
  • „Da smo samo ranije pronašli tumor i brže prepoznali bolest.’
  • „Šta ako smo mogli da sprečimo da se nesreća dogodi?“

Nakon smrti, neprihvatanje liči i na cenkanje sa nekom višom silom i često se tiče i prošlosti i budućnosti.

  • Možemo se cenkati da ćemo ponovo videti svoje roditelje na nebu.
  • Možemo se cenkati i tražiti predah od bolesti u našoj porodici, ili da naše najmilije ne snađu i druge tragedije.

Dok se krećemo kroz proces pregovaranja, um menja prošle događaje dok istražuje sve one „šta ako“ i „ako bi samo“ izjave. Nažalost, kao odrasli, dolazimo do neizbežnog zaključka… stvarnost je da se to dogodilo i da više nema nazad.

4. Depresija

Nakon prethodne faze koja podrazumeva neprihvatanje i suočavanje sa stvarnošću, naša pažnja prelazi u sadašnjost. Prazna osećanja isplivaju na površinu, a tuga ulazi u naše živote na dubljem nivou, dublje nego što smo ikada zamišljali. Ova depresivna faza izgleda kao da će trajati zauvek. Važno je razumeti da ova depresija nije znak mentalne bolesti. To je odgovarajući odgovor na gubitak roditelja.

Depresija je odgovarajući odgovor

Depresija nakon ovakvog gubitka često se kritikuje kao neprirodna: stanje koje treba popraviti, nešto iz čega se može iskočiti. Prvo pitanje koje sebi treba postaviti je da li je situacija u kojoj se nalazite zapravo depresivna. Gubitak roditelja je veoma depresivna situacija, a depresija je normalna i odgovarajuća reakcija. Kada se gubitak u potpunosti smiri u vašoj duši, shvatanje da tvom roditelju ovog puta nije bilo bolje i da se neće vratiti je razumljivo depresivno.

Depresija je korak ka izlečenju

Ako na tugu gledamo kao na proces izlečenja, onda je depresija jedan od mnogih neophodnih koraka na tom putu. Ako imate svest da prepoznate da ste u depresiji ili vam je više prijatelja reklo da ste depresivni, vaš prvi odgovor može biti da se oduprete i nađete izlaz. Pronalaženje izlaza iz depresije je kao ulazak u lavirint, u strahu da nema izlaza.

Kako se nositi sa depresijom?

Koliko god bila teška, depresija se može podneti na gotovo paradoksalan način. Gledajte na to kao na posetioca, možda nepoželjnog, ali kao posetioca, sviđalo vam se to ili ne. Napravite mesto za svog gosta. Pozovite svoju depresiju da povuče stolicu sa vama ispred vatre, i sedite sa njom, ne tražeći način da pobegnete.

Dozvolite tuzi i praznini da vas očiste i pomognu vam da istražite svoj gubitak u potpunosti. Kada dozvolite sebi da doživite depresiju, ona će obično otići čim odsluži svoju svrhu u vašem gubitku. Kad ojačate, može se s vremena na vreme vratiti, ali tuga tako funkcioniše.

Šta se dešava tokom faze depresije?

Koliko god da je teško izdržati, depresija ima elemente koji mogu biti od pomoći u tuzi.

  • To nas usporava i omogućava nam da realno sagledamo gubitak.
  • To nas tera da se iznova izgradimo iz temelja.
  • Čisti nam prostor za rast.
  • Odvodi nas na dublje mesto u našoj duši koje inače ne bismo istraživali.

U ovom slučaju to funkcioniše kao ping pong loptica, jer ona nikada neće odskočiti ako ne dodirne dno. Tako je i sa vama, morate pasti duboko da biste odskočili iznad onoga gde se nalazite sada.

5. Prihvatanje

Ova faza se odnosi na prihvatanje realnosti da je naša voljena osoba fizički nestala i da je ta nova stvarnost trajna. Nikada nam se neće dopasti ova realnost ili je nikada nećemo moći ispraviti, ali na kraju je moramo prihvatiti da bismo nastavili sa našim životom. Ovo je trenutak gde naše konačno izlečenje i prilagođavanje mogu da se čvrsto drže, uprkos činjenici da isceljenje često izgleda kao nedostižno stanje.

Šta se dešava tokom faze prihvatanja?

Mi, preživeli, počinjemo sa žaljenjem da shvatamo da je bilo vreme da umre naša voljena osoba.

Naravno, bilo je prerano za nas, a verovatno i za njega ili nju. Možda je vaša majka ili je vaš otac bio veoma star ili bolestan. Možda je njeno ili njegovo telo bilo istrošeno i već jesu bili spremni na to da se život završi. Ali naš život se i dalje nastavlja. Još nije vreme da umremo. U stvari, vreme je da se izlečimo.

Često se pomirimo sa sopstvenom smrtnošću. Učimo da živimo sa smrću i počinjemo da živimo u okviru nove norme. Kako izgleda prihvatanje i isceljenje?

Sećanje, prisećanje i reorganizacija.

Možemo prestati da se ljutimo na Boga; možemo postati svesni zdravorazumskih razloga za naš gubitak, čak i ako nikada zapravo ne razumemo razloge.

Reorganizovanje uloga, prebacivanje na druge ili njihovo preuzimanje na sebe.

Sada pokušavamo da živimo u svetu u kome nam nedostaje naš roditelj. Odupirući se ovoj novoj normi, u početku mnogi ljudi žele da održe život kakav je bio pre smrti voljene osobe. Vremenom, kroz delove prihvatanja, vidimo da prošlost ne možemo održati netaknutom. Zauvek je promenjena naša trenutna situacija i moramo se prilagoditi.

Praktične obaveze

U našoj tuzi, dok teške emocije teku u nama, i dalje smo pozvani da završimo praktične obaveze vezivanja labavih krajeva sveta naših roditelja. Jedan od zadataka koji se postavlja pred nas u našoj tuzi je briga o imovini naših roditelja. Kakva god da je njihova imovina, bilo da su to najvredniji predmeti ili male jeftine stvari koje su sakupljali godinama, sve su simbolične. Predstavljaju stvari koje su našim roditeljima dovoljno značile da su odlučili da ih zadrže. Ljudi često smatraju da je ovo ogroman zadatak.

Briga o imovini svojih roditelja

Razmislite o tome da pozovete prijatelja da vam pomogne.

  • Iskoristite ovo kao put otkrivanja da otkrijete uspomene koje ste davno zaboravili.
  • Takođe možete koristiti ovaj težak proces da naučite nove stvari o svojim roditeljima.
  • Možda se osećate kao da narušavate njihovu privatnost, ali samo zapamtite – ko bi još želeo da ovo uradi osim vas? Ko bi bolje zaštitio njihovu privatnost i njihovo dostojanstvo od vas?
  • Imajte kameru sa sobom. Predmeti koje želite da zapamtite, ali ih nikada više nećete koristiti, mogu se sačuvati pomoću slike i dati nekome ko može da ih koristi.

Otpuštanje predmeta

Možda će vam biti teško napustiti određene stvari koje vam predstavljaju vaše preminule roditelje. Druge stvari koje biste možda želeli da zadržite da biste poklonili prijateljima, članovima porodice ili možda svojoj deci. Zadržite neke od njih, a ostatak dajte u dobrotvorne svrhe po vašem izboru. Ovo može biti poslednji poklon tvojih roditelja svetu. Zamislite kako bi ove stvari mogle pomoći nekom drugom ko nema novca ili resursa da kupi sve što im je potrebno. Sada, neko drugi može dobiti zadovoljstvo i naći korisnost za neke od dragocenih stvari tvog roditelja.

Kada imate samo jednog preostalog roditelja

Neki od vas možda pakuju stvari preminulog roditelja sa roditeljem koji je ostao sa vama. Možda ste vi taj koji im nežno pomaže da prođu kroz ovaj zadatak. Budite strpljivi, ljubazni i odvojite vreme za razgovor o uspomenama.

Dok radimo na balansiranju našeg unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta, možda ćemo biti iznenađeni kada otkrijemo da svako od nas tuguje drugačije, čak i među braćom i sestrama jedan može da tuguje sa mnogo suza, a drugi ni sa jednom. Jedan može da oseti podršku u grupi, drugi može da žudi da ostane nasamo sa svojom tugom.

Iako toga nisu svesni, neki od nas imaju tendenciju da osećaju da je naš način tugovanja ispravan. Mislimo da drugi treba da tuguju kao mi. Bez obzira na tugu koju osećamo, obično padamo prema jednom ili drugom kraju klatna. Ili „tugujemo na pravi način (na naš način)“ ili sami sebe osuđujemo da tugujemo na „pogrešan način“.

Na kraju krajeva, potrebno nam je saosećanje prema sebi i onima oko nas. U životu smo pretrpeli veliki gubitak, koji nas je uzdrmao do srži, a još više ako smo jedni od mnogih koji su izgubili jednog roditelja odmah za drugim, ostavljajući se još više odvojenim od sveta.

Život bez mame ili tate na svetu

Bez obzira da li naši roditelji žive blizu ili daleko, emocionalno su bliski ili udaljeni, oni često naša veza sa svetom koji smo nekada poznavali i svetom u koji su nas oni pustili. Ne smatramo ih često nevidljivim sidrom, ali u stvari, oni zauzimaju mesto u našoj generacijskoj vremenskoj liniji. Oni su tu od trenutka kada smo se rodili i iako, znamo da će jednog dana umreti, kako da zamislimo nešto što je oduvek bilo tu, da odjednom nestane? Možete li zamisliti svet bez neba? Naravno da ne. Uvek je bilo tu.

Smrt roditelja nas dovodi u svet o kome smo razmišljali, ali za koji se zapravo nismo mogli u potpunosti pripremiti. Odjednom istražujemo novi teren, osećamo se kao neko bez svog korena ili kao da nam je zemlja izvučena pod nogama. I na simboličan način, zaista jeste.

Nova veza

Dok lečimo trenutno stanje tuge zbog gubitka, učimo ko smo i ko su nam bili roditelji u životu. Na čudan način, dok prolazimo kroz tugu, isceljenje nas približava osobi koju smo voleli. Počinje nova veza. Učimo da živimo sa roditeljem kojeg smo izgubili.

Sada kada ste došli do kraja života, tog istog života koji vam je dao život, sećanje je zakopano duboko u vašem srcu i prebiva duboko u vašoj duši. Nova veza će se nastaviti sa tim roditeljem — ne fizički, već onaj u kojem roditelj živi u tvom srcu. Nastavićete da ih se sećate, mislite na njih i volećete ih do kraja života dok se ponovo ne sretnete.

Malo po malo, povlačimo svoju energiju iz gubitka i počinjemo da je ulažemo u život. Stavljamo gubitak u drugačiju perspektivu, učimo kako da se sećamo svojih najmilijih i da obeležimo gubitak. U danima koji dolaze, kako vreme prolazi, možda će i dalje boleti, ali će vremenom boleti sve ređe i drugačije, odnosno podnošljivije. Sve što je tvoj roditelj bio, sva ljubav koju si delio i veza koju si imao neće umreti. Ta dubina ljubavi, ta dubina brižnosti je večna. Nikada ne možemo da zamenimo svoje roditelje, ali možemo da ojačamo naše porodične veze dok pronađemo novo i dublje značenje u našim postojećim odnosima. Ponovo počinjemo da živimo, ali to ne možemo učiniti dok tuzi ne damo svoje vreme.

Zakaži online seansu kod našeg psihologa

Naši Psiholozi

Psiholog

Psiholog Vesna Petković

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama Vesna Petković ZAKAŽITE SEANSU vesnapetkovic021@gmail.com Viber +381642234321 WhatsApp +381642234321 Vesna Petković Psihoterapeut pod supervizijom Master iz kliničke psihologije završila

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Tijana Stojšić

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama TIJANA STOJŠIĆ ZAKAŽITE SEANSU tijanastojsic82@gmail.com Viber + 38163345659 WhatsApp + 38163345659 Facebook Instagram TIJANA STOJŠIĆ Master psiholog i psihoterapeut

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Nataša Pavlović

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama nataša pavlović ZAKAŽITE SEANSU natasa.pavlovic197@gmail.com Viber +381615522853 WhatsApp +381615522853 NATAŠA PAVLOVIĆ Psiholog i Savetnik Master psiholog kliničkog usmerenja. Doktorant

Pročitaj više »
Psiholog

Psiholog Miodrag Pavlović

Početna Blog Psiholozi Uputstvo O nama MIODRAG PAVLOVIĆ ZAKAŽITE SEANSU miodrag.pavlovic.psi@gmail.com Viber + 381617522853 WhatsApp +381617522853 MIODRAG PAVLOVIĆ Psiholog i edukant Sistemske porodične psihoterapije i

Pročitaj više »